Bolero
Biografija
Počeci
Ideja o nastanku grupe Bolero nastala je 1982. godine. Prošlo je nekoliko godina uvježbavanja i sviranja, pogotovo u podrumu Doma kulture ''Vaso Pelagić'' u Sarajevu, dok se grupa nije konačno pojavila u javnosti. Do sredine osamdesetih mnoge osobe su prošle kroz grupu dok se nije formirala konačna postava koja je bila spremna uvježbavane materijale snimiti u studiju. Velik dio pjevača sudjelovao je u njihovom radu, između ostalih i Mladen Vojičič Tifa, ali puninu u interpretaciji pjesama koje su stvarali postigao je tek Mile Anđelić svojim karakterističnim glasom punim senzibiliteta.
Osnivač i vođa grupe je Mišo Bartulica, koji je autora tekstova, muzike i aranžmana. Inspiraciju za svoje stvaralaštvo pronalazi u obiteljskom okruženju i to od najranijih dana djetinjstva. Njegov otac je imao svoj orkestar, svirao je starogradske pjesme i ruske romanse na Skadarliji, pa je tako Mišo okružen romantičnim elementima s jedne strane i prisutnom rock'n'roll kulturom s druge strane stvorio u sebi posebnu atmosferu koja je, zapravo, bila spoj ta dva elementa. Taj spoj je bio poseban i jedinstven, nešto što sarajevska rock scena još nije poznavala u takvom obliku, i čime je Mišo uspio učiniti grupu zaista izuzetnom što se i jest osjećalo u njihovom muzičkom izražaju. Prisutna atmosfera ruskih romansi, neagresivnosti i blagih nota, omogućavala je da pjesme zadrže u sebi jak emocionalni naboj, a istovremeno iskazane u svjetlu rock'n'rolla, one su nosile u sebi onu snagu poleta koja jednostavno ima moć pokrenuti ''ono nešto'' u ljudima. A kako upravo takva atmosfera asocira na predivnu Ravelovu muziku, čija se egzotičnost posebno ističe u njegovom najpoznatijem djelu ''Bolero'', grupa uzima sebi to ime, kojim se počinje aktivno koristiti negdje 1985. godine i to nakon radijskog predstavljanja u kojemu su gostovali kao demo-band.
Na kraju slavlja
Tokom 1985. iskristalizirao se gotovo cijeli njihov materijal za snimanje vlastitog albuma, a i grupa je konačno imala definiranu postavu. Nakon mnogih godina profiliranja, sastav koji je započeo rad na albumu činili su: Mile Anđelić (vokal), Mišo Bartulica (gitare i pomoćni vokal), Mustafa Čizmić (bas), Zoran Grabovac (bubnjevi) i Dino Olovčić (klavijature). Rezultati njihovog rada prvi put su osvanuli na njihovom prvijencu ''Na kraju slavlja'' 1986.godine. Album s devet pjesama sniman je u sarajevskom studiju BLAP i objavljen u izdanju Diskotona iz Sarajeva. Udarna pjesma ''Galebovi'', ujedno i prva pjesma kojom se Bolero predstavio javnosti, izazvala je veliki interes kod slušatelja koji su u Boleru prepoznali grupu koja puno obećava i koja u sebi nosi izraziti muzički potencijal. O njihovoj popularnosti najbolje govori činjenica da im je album u relativno kratkom razdoblju jednostavno razgrabljen u prodavaonicama audio nosača.
Mišo Bartulica se sa svojom grupom uspio profilirati na tadašnjoj sarajevskoj rock sceni svojim karakterističnim muzičkim izrazom kojeg je prepoznala i prihvatila velika masa slušatelja. Pored spomenute pjesme ''Galebovi'', do srca publike stižu i ''Sjećanja'', ''Dajana'', ''Moja generacija'', ''Misli na mene''. Poseban senzibilitet prisutan u novonastalim pjesmama pojačan je emocionalnim stanjem pjevača Mileta Anđelića koji je za vrijeme snimanja albuma bio na kraju ljubavne veze, nesretno zaljubljen. Mile se jednostavno sjedinio s pjesmama koje je izvodio ispunjavajući ih najvećim žarom kojeg je nosio u sebi.
Iako album izlazi u studenom 1986.godine, promotivni koncert održava se u travnju 1987.godine u Domu izviđača u Sarajevu i svibnju 1987. godine u Domu kulture ''Vaso Pelagić''. Naime, neposredno po izlasku prvog albuma ''Na kraju slavlja'', Mišo Bartulica odlazi na odsluženje vojnog roka, što je utjecalo na takav izostanak mogućnosti aktivnog koncertnog promoviranja albuma. Emocionalno stanje proživljeno tih dana u vojsci odrazilo se na pjesme koje je pripremao za drugi album.
Tijekom vremena grupi se umjesto Dine Olovčića na klavijaturama priključuje Nele Hadžić.
O Jesenjinu
Dvije godine poslije prvog albuma, Bolero objavljuje drugi album, koji je snimljen u Studiju 1 RTV SA, a objavljen također u izdanju Diskotona. Uspon karijere gradi se na novim pjesmama, ''Jelena'', ''Krčmarska Moskva'', ''Pismo majci'' i drugima.
''O Jesenjinu'' predstavlja konceptualni projekt koji je u cjelosti inspiriran životom i djelom Sergeja Aleksandrovića Jesenjina. Bolero se i na ovom albumu pojavljuje u prepoznatljivom melankoličnom stilu i iskazivanju emocija do krajnosti. Kompozitorski potencijal Miše Bartulice još jače dolazi do izražaja. Dok je pripremao album, Mišo je zamislio tu cjelinu upotpuniti posebnim govornim dijelom za kojeg je naumio ugostiti Radeta Šerbedžiju. Nakon više pokušaja, grupa je uspjela stupiti u kontakt s Radetom koji je, kad je saznao o čemu se radi, bio oduševljen cijelom pričom i pristao učestvovati na albumu. Rade u Subotici snima s grupom recital, inspiriran stihovima Jesenjinove poezije, koji zajedno s osam novih pjesama čine strukturu novog albuma. Osim recitala i ostale pjesme odišu prekrasnim obiljem poetičnosti. U pjesmi ''Sviri harmoniko'' uzima se cijeli Jesenjinov tekst, a stihove iz njegove pjesme ''Pismo majci'', Mišo ubacuje u svoje pjesme ''Zašto umiru proleteri'' i ''Pismo majci''. Tu se nalazi i tradicionalna pjesma ''Konjuh planinom'' nastala u vrijeme husinske bune na jednu rusku melodiju. Svaka pjesma na albumu ima svoju priču, a svaka od tih priča je vezana na neki način za Jesenjina, stoga album s pravom nosi ime ''O Jesenjinu''. Promocija ovog albuma obilježena je velikim koncertom koji je održan pred katedralom u Sarajevu. Prvi tiraž albuma bio je 100.000 primjeraka, što dovoljno govori o granicama popularnosti na kojima se našla grupa Bolero.
Vrijeme zatišja
Grupa je namjeravala snimiti treći album s Radetom Šerbedžijom u Subotici, u studiju Gabora Lenđela. Međutim, Bolero prestaje s radom 1989. godine u namjeri da se pričekaju bolja vremena kad će se neke stvari popraviti. Ali umjesto boljih vremena ubrzo je uslijedila ratna stvarnost koja je omela sve druge aktivnosti, pa tako i rad grupe Bolero.
Stoga Bolero ostaje dugi niz godina u karanteni vremena. Članovi grupe našli su se na raznim stranama svijeta. Čizma je ostao u Sarajevu, Nečko je završio u Americi, Graba u Češkoj, a Mile u Švicarskoj.
Mišo je godine provodio u Livnu, nastojeći ludilo vremena zamijeniti muzikom. Proživljenu stvarnost svih tih godina izrazio je novim pjesmama koje je skupio na kantautorskom albumu ''Ludnik'', objavljenom 2005. godine. Kako sam kaže, ''Ludnik'' je zapravo njegov ''emotivni rezime zadnjih 15 godina i u stvari nije ni trebao biti snimljen… ali… to je već druga priča''.
Vrijeme buđenja
2006. godina je godina buđenja, godina u znaku Bolera. Grupa se ponovno sastaje i najavljuje nove pjesme, nastavljajući tamo gdje je stala 1989. godine. Snimaju novi materijal u studiju ''Tetrapack'' u Splitu, pripremaju treći album.
Bolero je ponovno s nama. Ovaj put i bolji i jači i čvršći, s puno više iskustva, mašte i poleta, da nas ponovno ''povede u zemlju galebova''. Tijekom osamdesetih grupa nije imala puno prilika predstaviti se velikim koncertima i mnogim nastupima, ali njihovo vrijeme tek dolazi.
Ne sumnjam u kvalitetu onog što se zove Bolero, baš u smislu riječi koje je Mišo jednom rekao: Kad smo dobri, dobri smo kao “Bolero“, kad smo loši, loši smo kao „Bolero“.
KRČMARSKA MOSKVA
Sinoc su me pijanog gazili po krčmi,
Nocas su me mnoge ljubile po tami,
Cekala si dragog svog pijanog druga,
Tek za malo radosti mnogo mi tuga,
Željela si često da se nosim kvragu,
Da me pokraj puta cigani ukradu,
A onda su mi nož zaboli u srce,
Noćas su me mrtvog našli usred krčme,
Draga ne vjeruješ da su mene ljubile po krčmi,
Boli, još te boli, voliš još me voliš draga
Draga ne vjeruješ da su mene gazili po krčmi,
Boli, još me boli, volim još te volim draga
Gotova je prica sve ljubavi su prošle,
Ostala si ti da se napiješ za mene,
Ostala si ti koja nikad proći neće,
Šta ako mi druga na grob donese cvijeće,
A šta ako mi druga na grob donese cvijeće,
Draga ne vjeruješ da su mene ljubile po krčmi,
Boli, još te boli, voliš još me voliš draga
Draga ne vjeruješ da su mene gazili po krčmi,
Boli, još me boli, volim još te volim draga
Korjeni Prljavog Kazališta sežu u, daleku nam, 1977. godinu. Kazalište je osnovano u predgrađu Zagreba, u Dubravi, točnije u radničkoj četvrti. Prljavci su tada bili najbolji new wave bend na tadašnjoj domaćoj sceni. U isto vrijeme kada je Kazalište zakoračilo na scenu, dolazi do osnivanja mnogih malih bendova koji svojom pojavom u sjenu bacaju ostale veće i poznatije grupe. Prljavo Kazalište je od tada pa do danas sinonim za hrvatski rock. 
